Igrala sam se sa poznatim receptom naših mama: koliko sira, toliko brašna... ... ubacila sam čia semenke u testo i nadogradila ukus koji svakako već obožavam dozom grickavosti od nabubrelih semenki
ovih dana, gde god da pogledam, saleti me ovaj kolač: na Kuhinjskim čarolijama, na Darkovoj Web kuharici, na KOTOTAMO... i ne, nikako ne mogu da poverujem da se ne mesi ništa, samo se brašno, griz i šećer sipaju, tako nevezani... kako odoleti da ne probaš nešto što ti je stalno na putu, nerealno je lako, a svi tvrde da je ukusno?
jelo kojim se snalazim kad treba napraviti nešto na brzinu ukusno i lako za pripremu i uvek uspeva krem čorba, tj potaž, može od čega god hoćete, kombinacije su bezbrojne, način pripreme isti za svaku
Čia semenke i kokosovo mleko sa voćem. Slatkiš koji se ne kuva & pleni ukusom i neobičnošću. Nabubrele čia semenke u mleku neodoljivo prskaju pod zubima, a kažu da su i poprilično zdrave. Obožavam ovako jednostavne & ne baš obične kombinacije.
mirisalo je tako zanosno da sam jedva čekala da završim fotografisanje, a kad sam počela da jedem, ništa više nije bilo važno, nijedna reč, ni fotografija ne mogu dočarati ukus ovog jela a radi se o običnim taljatelama u sosu od vrganja sa malo pilećeg belog mesa i sušenim paradajzom biće da je do paradajza koji se juče i danas sušio na mom novobeogradskom krovu...
konačno napravih Pavlovu! samo... umesto bele suknjice-puslice, moja balerinica je imala toplo-čokoladastu pravi letnji osvežavajući desert pun svežeg voća, koji se uz to i lako pravi
obožavam pohovane tikvice, posebno ako mi ih neko drugi sprema, jer kuvanje pored vrelog ulja po toplom letnjem danu, prosto pojede uživanje ove se pripremaju u rerni
da nije foodblogerske igrice Patin petnaesti, koji je osmislila Mikica sa bloga Mimi's Kingdom, nikada, ali baš nikada ne bih shvatila koliko je ovo jelo divnog ukusa
ako bih ga i zapazila u moru Patinih recepata, verovatno bi neko jelo sa 'zvučnijim' sastojcima odnelo prevagu, sasvim nezasluženo
Ima tome desetak godina kada je Campo de Fiori bio u jednom čarobnom zemunskom dvorištu u Dubrovačkoj ulici. Volela sam sa decom da odem na lazanju sa spanaćem, pravili su je u malim glinenim posudama. Bilo je pravo uživanje jesti je među tim ciglama i puzavicama, u nevelikoj baštici.
mislila sam da je samo moja mama, iz neke ljubavi prema francuskom jeziku, koji me je uzaludno terala da naučim, ovo jelo ovako zvala neki dan su me deca molila da ga napravim, u prisustvu prijateljice, koja je, na moje veliko zaprepašćenje, znala o čemu se radi verovatno svi znaju, ali pa šta, napisaću ipak ovaj post sa setom za nekim starim vremenima u kojima smo bili bezbrižniji, samim tim što smo bili deca, u nekoj zemlji koja postoji samo još u našim mislima, i na unutrašnjim koricama rokovnika koji mi je tata doneo iz banke u kojoj je radio, a u koji već dvadesetak godina skupljam recepte
ovo je priča o jednoj divnoj žurci Bahovih praktičarki, o jednom mladom paru koji stvara tako lep blog, o nekom virtuelnom igranju i o humusu od cvekle ... i o nama... i za nas