Saturday, July 4, 2015

hleb & lale - i humus boje punča



ovo je priča o jednoj divnoj žurci Bahovih praktičarki, o jednom mladom paru koji stvara tako lep blog, o nekom virtuelnom igranju i o humusu od cvekle

... i o nama... i za nas


kad sam se posle razvoda useljavala nazad u našu kuću, sada moju-našu, ne znam više ni sama, bio je plan da tu nastavimo da živimo, moja mama, moje-naše tri ćerke i ja...

starija prijateljica mi je brižno skrenula pažnju na to da to neće ići

ima da ide, nemamo izbora, treba mi njena pomoć, ne možemo se sad deliti - bile su moje misli

što ne bi išlo? - bilo je izgovoreno pitanje


znaš, ti si navikla, posebno ovo vreme dok si živela u nekom prelazu, svidelo ti se da otvoriš kuću, dolazili smo u gomilama u tvoju iznajmljenu gajbu, bilo je normalno da svako može da ti zaviri u frižider, uključi šporet, uzme džezvu, skuva sebi kafu... generacija naših roditelja to ne može, nisu tako navikli, čak je sramota da neko vidi kako im izgleda kuhinja, a da se neko sam poslužuje u njihovoj kući, oh to je potpuno neoprostivo

sramota je jako teško osećanje, ne može se živeti sa njim

bila je u pravu

pokušale smo ipak da živomo kao petorka, trajalo je jedva par nedelja




jednog od tih dana ,moja drugarica i komšinica, Saška, je imala višak krušaka, a kod mene je u višku bilo crvenog vina, pa smo okupile još neke razveduše, kako nas zovu naša deca i napravile kruške u crvenom vinu, pričale, družile se, uživale... taman dovoljno da nisam primetila koliko mi se mati smrkla od neodobravanja





nedugo posle se odselila, da napravi svoj život negde gde se oseća bolje, a brat mi je pričao kako strepi zbog mene jer se odajem alkoholu... eh... kojem li bi alkoholičaru vino bilo višak da sa njim zaliva kruške...

prošlo je od onda nekoliko godina, život vuče po svom, nije više ni moja kuhinja toliko razdragana, nema se vremena, kao... napravih nedavno i ovo mesto koje čuva neke moje recepte da moje devojke koje polagano odleću od kuće, mogu da posegnu za maminim receptima i on line... i na tom putu naiđoh na sasvim novi svet... mojoj generaciji nepoznat; svet koji poziva mnogo veće društvo u svoj dom, koji priča o sebi otvoreno preko modernog razglasa... slikom, osećajem, ukusom

(oh, da nije nama ovo nepoznato, koliko loše uređenih magazina koji nas gadjaju pogledima u spavaće sobe poznatih... ali ovako skladno, toplo i sa merom... e pa to jeste novo)

ovo je igrivo i suptilno zavodljivo... i toliko dragoceno, jer je retko, jer igra je nekako iščilela iz naših života




ušla sam u taj neki meni sasvim novi foodblogerajski kosmos, uživam u pogledavanjima u tuđe šerpe, a onda ughledah poziv da se blog Hleb i Lale pogleda temeljnije u sklopu kuvarigrice FBI rukavice... da se napiše nešto o njemu, da se skuva nešto po receprima koji su podeljeni... i tako već evo mesec dana, kad god imam nekog vremena, odlutam u tu, sasvim tuđu kuhinju koja je 'na izvolte' mnogo više nego druge, sa daleko otvorenijim pričama koje su receptima samo - ali i baš umešno - začinjene 

bude mi na momente nelagodno da zavirujem u njihov život, zapahne me doza otvorenosti i iskrenosti, jasna, iskričavo vedra, nadasve kreativna i tako dragoceno životna, pa pomalo sa stidom izađem, kao dete uhvaćeno u nekom prekršaju, ali se vraćam...







i jutros mi sine šta je to

pa, naravno, ja sam sada kao moja mama, nešto prosto nije deo nekog mog vremena (malo je teže prihvatiti da i godine to potvrđuju)





da, ja mogu da pustim poznate ljude u svoju kuhinju, da rade šta im volja, da uživamo zajedno, ali ovo - pustiti sasvim nepoznat svet - to mi je nepoznato

doduše, mogu, i uživam u tome da podelim svoj recept, mnogi to rade...

samo... ovi mladi ljudi koraknuli su dalje, kako i priliči mladosti, pustili su sve nas u svoj svet, baš duboko i veoma hrabro, čini mi se

meni su otkrili potpuno novu i potpuno čarobnu stvarnost, u kojoj iz svake slike pršte mirisi i zvuci, nekih nežnih jela i veselih priča, nečeg tako postojano valjanog, onoga iz čega se život sastoji... druženja, ljudskosti, običnosti i izmišljanja frljokli gde se to može i gde se u tome uživa




i podsetili me na dane u kojima sam imala te izlete i uzlete u nove kuhinje po raznim delovima planete, koji su ostali nezabeleženi, ispričani po povratku sa puta nekim prijateljima i pomalo zaboravljeni... u delu nekog našeg prošlog vremena

recepte sa ovog bloga ću svakako dugo proučavati, kako se budem sve slobodnije zavirivala u putopise po planeti i po dubinama duše pisca








sutra (ovo je pisano poslednjeg dana juna...) mi dolaze drage nove&stare prijateljice sa kojima sam provela pet savršenih dana prošle nedelje na divnoj edukaciji, pa je prilika da ih iznenadim laganom zakuskom... taman da listi omiljenih humusa dodam i jedan crveni - humus sa cveklom uz koji ćemo grickati krekere sa maslinovim uljem

ovaj će post zbog ovoga kasniti dan, dva u odnosu na rok igre FB Rukavice... nadam se u igri to ipak može biti oprošteno


eto... ovo napisah dan pre žurke... a onda se vreme otelo nekako baš... krekeri sa maslinovim uljem su stavljeni na spisak recepata koje želim i nadam se, napraviću nekad...





humus od cvekle je bio potpuni hit... nešto je svetliji jer se omaklo kuvanje cvekle, pa se prekuvala i ispustila boju... ali je i to nekako bilo baš ok... plenilo je novinom... humus u boji sladoleda od malage... sledeći put možda u njega dodam i suvo grožđe...


evo ga i recept:humus sa cveklom






























No comments:

Post a Comment