Sunday, July 24, 2016

hurka - ili šta se prvo radilo kad bismo za vikend otišli u Segedin



Nekih davnih godina, kada još nismo mogli da nazremo ni početak devedesetih, u kojima će početi vicevi, pričani uz nevericu - o tome kako ćemo jednog dana po farmerke u Segedin; a kamoli ova vremena koja živimo - bez neverice, a opet sa puno iste - u kojima nemamo ni za izlet do Segedina, ni snage, ni želje, ni para... 
... e, iz tih nekih nestvarno dalekih vremena je početak ove priče - za mene... i moju kumu koja je danas sa mnom ručala hurku, i mnoge druge Prečane, koji su bili deca tih sedamdesetih.




Elem, tih godina, tata bi nas stavio u brižljivo opranu crvenu Škodu, ranom zorom neke subote i krenuli bismo put Segedina. Po jeftinu a veoma dobru hranu, na izvrsne kolače i po koji ekspres lonac, ako bi opet zafalio. Išli bismo na izlet u svet toliko sličan našem, a toliko drugačiji. Svet ljudi čiji smo jezik pričali, ok. skoro svi... Tata nikako nije mogao da ga nauči - dođoš iz Slavonije, krut za učenje jezika, voleo je što smo savladali jezik naših sugrađana koji nam nije bio maternji. A i ne savladali ga - prvo nam je baka (zapravo stepbaka, jedina i najbolja) bila Mađarica, a onda i fond od četiri časa jezika nacionalnih manjina nedeljno kroz osnovnu i srednju školu nije baš davao izgovor da ostanemo nepismeni, zar ne?

Ništa nije tako lepo kao vožnja kroz ravnicu. Za mene. I sada i tada. Samo pravo, polagano, tata bi pevušio usput, nemelodično. Uz primedbe i grimase životne saputnice obdarene apsolutnim sluhom, što je samo pojačavalo zvuk falš pesme i naš kikot na sve.
Mama i tata koji pričaju nešto na prednjem sedištu i brat i ja nazad, u nekom svom filmu. Škoda na nekom putu kroz nepregledna polja suncokreta i kukuruza. Izlet u drugi svet.





Mađarska je tada bila siromašna. Istinski siromašnija od nas - kad ovo pričam svojoj deci, naravno da mi ne veruju. Kako bi i mogle shvatiti da se svet ponovo izvrnuo naglavačke i da to tako biva, s vremena na vreme. To shvatanje počinje kad preguraš pola veka.

Mama bi obavezno ponela neko pakovanje Vegete i neku flašu firmiranog zapadnjačkog alkohola, koji bismo prodali onog momenta kad bismo stigli. Neko bi prišao kolima, znalo se da sva kola koja dolaze iz YU to donose. Znala se i cena - fini neki svet, nije tu bilo cenkanja. Za čas bi se stvorile forinte za doručak.

A doručak se obavezno odvijao na segedinskoj pijaci. Svaka je mesara imala mali deo sa šankom ispred. Kupite hurku na meru, uz to dobijete lepo parče hleba i eto gozbe! Mirisne i ukusne, pikantne - tada sasvim uobičajene. Treba li da pričam o higijeni na toj pijaci? Ne, nije moje dečje izvrnuto sećanje, zaista jeste bilo skromno i čisto, ali veoma veoma čisto - da se postidiš, eto toliko.




Hurka je vrsta kobasice - deblja od običnih kobasica, koja se pravi od svinjskih iznutrica i puno riže. Ponekad se doda i svinjska krv. Obavezno se pravi na svakom disnotoru (svinjokolju), onoliko koliko ima creva za nju - a nema puno - zato se ne prodaje. Koliko se napravi, to je samo za to domaćinstvo.

Moja mama, koja ponovo živi u Bečeju, odakle su putovanja Škodom o kojima pričam, počinjala, ponekad dobije na poklon hurku od nekog domaćina koji je još pravi - pa je prosledi meni. Em da sebi ne nabilduje holesterol, em zna žena koliko volim.

Ne znam ima li još neki način da se pripremi hurka osim da se stavi na krompiraču. Mora se dodati i koja kobasica, jer je hurka delikates, nikad je nema dovoljno. Možda na podvarak zimi. Mislim da neću ni tražiti neki drugi način - ovo je moj vremeplov - baš ovako. U detinjstvo, samo moje, samo meni divno. Ako se pruži prilika da putovanje delim sa nekim - eto lepote življenja. Tijana i ja smo iskoristile tu priliku danas. Hurka, kobasica, krompir na malo luka, aha... i pokoje parče paprike - i sećanja.





Recept za ovo ne postoji. Ili je u stvari savršeno jednostavan - koliko su prosta dva tri luka na rebarca isečena i kilo krompira isečenih na kriške... o.k. sa par čudnih kobasica pride. Ili već šta god li je ukus detinjstva na kome se pustite da putujete.

Recepti za hurku mogu da se pronađu na netu. Evo jednog:

Potrebni sastojci:

  • pola svinjske glave (oko 1 kg)
  • 500 g svinjskog mesa od plećke
  • 500 g svinjske džigerice
  • 1 srce od svinje
  • 500 g riže
  • 2 glavice luka
  • 50 g soli
  • 10 g mlevenog bibera
  • pola kašike kvalitetne mlevene paprike
  • 6 g majorana
  • 5 m svinjskih creva

Priprema:

Glavu, plećku, džigericu i srce kuvamo oko 2 sata. Rashladimo, pa sameljemos sa lukom.

Rižu raskuvamo da bude meka, pa pomešamo sa mlevenim iznutricama.


Creva natopimo u hladnoj vodi.

Začinimo smesu i mesimo je petnaestak minuta rukama.

Punimo creva.






Što li sam ovaj recept pisala u prvom licu, da mi je znati. Nikada nisam pravila hurku, jedva da se sećam da su je pravili deda i baba, tj majstor mesar koji bi im pomagao na disnotoru. Sećam se kako sam je jela. A sada kada budem u prilici, jednom u nekoliko godina, svakim zalogajem uronim u to koliko sam bila srećna tih davnih godina kad smo je jeli na segedinskoj pijaci. Naravno za doručak, kao sav normalan svet. Moj neki svet, meni normalan. Tih divnih dana.

dodatak postu - zimski raspust, februar 2018 - kuma donela hurku...






10 comments:

  1. Divno,i prica i recept.Skoro smo bili u Somboru i u jednoj mesari "ispred nosa"mi je jedna gospodja kupila "hurku",ostalo jos to parce,a nisam ni znala sta je.Privukla me niska cena i izgled nekakve salame,pa sam pitala prodavacicu sta je to,a ona rece tako da mogu da razumem ;) "mnogo je ukusna hurka".Evo ,sada,citajuci ovaj tekst,najzad saznah sta je hurka i kako se sprema.I bas mi se dopada,necu je praviti,ali cu se potruditi da je nabavim kad sledeci put odem u Vojvodinu.Hvala Kato :)

    ReplyDelete
  2. Divna priča, Kato. Hvala što si podijelila svoje uspomene s nama... a bome sad i znamo na koga je tko muzikalan a tko gurman ;) i svi s dušom, jer da nije bilo duše, ne bi ti tako to zapamtila i danas nama pričala.
    Hvala i za recept - ti iz djetinjstva su najvredniji!

    ReplyDelete
  3. I ja sam (bila) dete odraslo u Slavoniji, i pristiglo u Vojvodinu u jedanaestoj godini... Hurke sam jela, kada bismo išli na svinjokolj u Alibunar, kod dede, a u goste došao dedica iz Bačke Topole, Mađar... On ih je pravio, i bile su odlične...
    I sada, iako sam svakog radnog dana u Pančevu, jer tamo radim, ne viđam ih u mesarama čiji su vlasnici Mađari...Pretpostavljam da su novi proizvodi i nove tehnologije potisnuli ovu divotu iz proizvodnje... Ali, pitaću čim prođu godišnji odmori, i krenem na posao! Hvala ti što si me na njih podsetila, a pričom vratila u jedno divno davno doba...

    ReplyDelete
  4. Drage moje, raduje me da sam vas podsetila na nešto lepo. Pomalo sam se osećala budalasto kad sam imala poriv da napišem ovo. Kao ... koga li interesuju moja setna sećanja. A kad bolje razmislimo, shvatamo koliko lako zaboravljamo kako su neke male stvari važne, zar ne? I koliko male stvari posle postanu tople, kad prođe vreme. Jako ste me obradovale vašim komentarima. Hvala vam puno. A ako sretnete neku hurku usput, smažite je u slast, prijatno vam bilo.

    ReplyDelete
  5. Ako ih nađem u Pančevu, kupujem i zovem te da popijemo kafu, i da ti ih poklonim... za stara, dobra vremena...

    ReplyDelete
  6. I, kako lepo! Javi se za tu kafu u ime starih dobrih vremena i bez hurke... za neka nova lepa vremena i prijateljstva.

    ReplyDelete
  7. Ja nisam nikad ni čula za Hurku u Segedinu bila kao vrlo mala i moja mam je tamo kupovala neki rušno radjen porcelanski servis, koji je bio jako lep.
    Recept mi se baš dopada. I uspomene tvoje takodje...

    ReplyDelete
  8. O, da Zsolnai ili Herendy. Fenomenalan porcelan, bio je jeftin sve do sredine devedesetih. Hvala za pohvale. Da, svako ima neke svoje uspomene i svoje ukuse. Mnogi kojima sam pričala za hurku, nisu bili baš oduševljeni, a meni se stvarno čini da jeste pravi gurmanluk. Pikantno, a drugačije od onoga na šta smo navikli. Drago mi je da ti se sviđa.

    ReplyDelete
  9. Draga Kato, gde si ti kao kulinarski bloger bila svih ovih godina? Ja sam nailazila na njih desetak i nije se dalo da kod tebe svratim. Oprosti na familijarnosti, ali kada pročitam ovakvu priču ja imam utisak da te jako dobro poznajem. I ja sam sa bratom i roditeljima išla u Segedin i po pijacama uživala u langošu i kobasicama. Sećam se i nekog sladoleda koji mi se nije svideo (to je čudno, jer sam sladoled obožavala, pa nisam previše birala). Mi u novoj Zastavi 101, ništa manje važni (u dečijim glavama) od ambasadnora sa porodicom, srećni i uzbuđeni...tata juri 80 na sat, mi se smejemo...put proleti... Onda čika brka na Mađarskoj granici pogleda pasoše i fiju, začas si u Segedinu. Langoš miriše i to je prvi jutrarnji obrok...bratu i meni po trenerka, patike, duks, mami šerpe, tati neki alat i nešto za baštu...onda kupimo suhomesnato i bombone pa ispred mesare jedemo vruće kobasice sa senfom (nekim rustičnim i bleđim nego naš onako kurkuma žuti, ali vrlo ukusnim) . To je već ručak i spremamo se da krenemo . U povratku je gužva na granici, ali nama to ne smeta. Načnemo čuvene Mađarske kikiriki šećerne bombone i grickamo. Nekako put opet proleti i gotova je avantura. Baba nas čeka ljuta sa pitanjem gde smo do sada (u njenoj glavi Mađarska je tu idmah preko atara) i šta to pobogu ima toliko da se šeta i obilazi..... Sutra škola, obaveze, a ja se pitam: "Koliko ću opet čekati gok ne ponovimo ovo putovanje?" I onda za par godina istim tim čuvenim Stojadinom ponovo u Mađarsku, a ovog puta da mu obujemo nove cipele (kupimo gume), a tata se pita: "Hoće li na carini primetiti i da li će biti dobro da prođe kroz neko blato pa da se ne vidi da su gume nove"...cirkus živi. Uspomene. Da nam nije njih, ne bi bilo ni topline u srcu, kada prođe vreme i čovek zađe u neke godine...Ja sam u tvojoj priči uzivala, prisetila se svoje, a hurke ću možda nekada i napraviti, ko zna...
    Puno te pozdravljam i želim svako dobro.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala puno za ovaj prekrasan komentar. Da, to su bila neka divna vremena, najviše zbog toga što ih takvima pamtimo. Blog sam počela da pišem dosta kasno u odnosu na poznate blogere i dosta neambiciozno da postanem poznata. Ovo je moj kutak u kome beležim šta radim u kuhinji, najviše zbog svoje tri ćerke, da imaju gde da pronađu recepte kad im budu trebali. Postoje neki ukusi iz detinjstva koje nisam nikada uspela da ponovim u svojoj kuhinji, jer su se recepti izgubili, pa kao eto da im se to ne desi. Divno je kada se nađe neko koga sam svojom pričom dotakla. Veliki pozdrav.

      Delete